Uvijek sigurne i provjerene informacije!

Share on facebook
Share on linkedin
Share on twitter
Share on facebook
Share on linkedin
Share on twitter

Šta ishod američkih izbora donosi Balkanu?

Bez sistema kolektivne sigurnosti, Crna Gora, Makedonija i Kosovo bili bi prepušteni na milost i nemilost Vučiću, a tek bi BiH uživala nešto čvršću potporu Europe.

Četverogodišnji mandat Donalda Trumpa na čelu SAD-a duboko je promijenio tu državu i neke stvari, koje su se smatrale izvjesnima, danas više nisu sigurne. Od početka svog mandata, bolje rečeno još u vrijeme svoje kampanje, Trump je u fokus javnosti gurnuo pojam iz kategorijalnog aparata teorija urote – pojam „duboke države”, a fokus i njegove kampanje i njegova mandata bio je razgradnja te kategorije.

Za teoretičare urote „duboku državu” čine uski sloj mogula iz „vojno -industrijskog kompleksa” i moćni politički gremiji, agregirani u Washingtonu. U tim se krugovima, a ne u formalnim institucijama, donose ključne političke, ekonomske i razvojne odluke, pa se zato nakon smjene vlasti i zamjene između demokratskih i republikanskih administracija, javne politike SAD-a ne mijenjaju niti duboko niti brzo.

Liberalno-demokratski teoretičari uvjereni su da relativna stabilnost javnih politika, koja je obilježavala SAD, ne proizlazi iz urote i činjenice da ljudi koji nisu izabrani, ali imaju realnu moć, zapravo donose ključne odluke, nego zbog toga što sustav koji je tako velik mora funkcionirati kao tromi brod koji polako mijenja kurs, a činjenicu da republikanci i liberali dijele velik dio političkih vrijednosti i da postoji velika interferencija između stavova političkih predstavnika tih dviju stranaka, ne smatraju posljedicom washingtonskih spletki i urota, nego vrlinom društva koje je politički homogeno.

Trumpova politika podijelila Ameriku

Upravo je to Trump promijenio. Za razliku od Europe, gdje je distanca između konzervativaca/demokršćana na desnici, liberala u centru, socijalista/socijaldemokrata na ljevici i zelenih, koji su iz civilnog društva snažno zakoračili u političku arenu, takva da međusobno prijateljevanje pripadnika različitih svjetonazora nije standard, u Americi je bliskost demokrata i republikanaca bila posve uobičajena. Sasvim je normalan i odnos međusobnog poštovanja, kakav je postojao između dvojice bivših predsjednika, Billa Clintona i Georga Busha starijeg, ili srdačan odnos pri smjeni Clintonove administracije onom Busha mlađega, sasvim je normalno da su za velikim američkim senatorom Johnom McCainom ili simpatičnom suprugom Busha starijega zajedno tugovali Bushovi, Clintonovi i Obame. Sasvim je normalno bilo i to da liberalniji demokrati  i konzervativniji republikanci ulaze u političke razgovore bez srdžbe i iskreno, jasno definirajući svoje stavove. Trumpova era to je prekinula, njegova politika podijelila je Ameriku, a nikad u povijesti nisu bile veće razlike između pristaša dviju stranaka.

Trumpov mandat u velikoj je mjeri razorio washingtonski establišment, kojem Trump nikad nije pripadao, a njegov protukandidat Joe Biden njegov je organski dio. Nikad se prije nije dogodilo da netko od sudaca Vrhovnog suda u Senatu bude potvrđen bez ijednog glasa „protivničke” stranke. Prvi je takav slučaj bio isforsirani izbor sutkinje Amy Coney Barrett na samom kraju Trumpova prvog mandata.

Prosječni američki građanin ne voli washingtonski establišment, a to što je dio tog establišmenta u velikoj je mjeri koštalo izbora Hillary Clinton, pa za demokrate Biden nije najsretnije izabrani kandidat. Jedan od oslonaca Trumpove kampanje tvrdnja je kako je on jedan od njih, običnih građana, koji ostvaruje američki san, a da je Biden tek dio nomenklature, washingtonski moćnik iz sjene bez stvarnog političkog legitimiteta.

Upravo zato što je Trump duboko promijenio Ameriku, pitanje je što će donijeti izbori i do koje je mjere moguća transformacija američkih javnih politika u kratkom vremenu dođe li do smjene vlasti. Cinici su to već nazvali „novim normalnim”, a nade onih koji žele smjenu vlasti i Trumpov poraz i nisu velike. Kao prvo, iako je većina analitičara uvjerena da će Biden osvojiti više glasova, nitko nije siguran da će mu to u američkom elektorskom sustavu osigurati i izbornu pobjedu, a još manje hoće li Trump pristati na smjenu vlasti ili će u slučaju poraza odbiti priznati ga i započeti bitku pred Vrhovnim sudom.

Zanemarivanje odnosa s EU-om

Niti jedan američki predsjednik nakon Drugoga svjetskog rata, u vremenu Pax Americanae, nije tako zanemarivao odnose s Europskom unijom kao Trump. I prije je postojao „zlatni standard” da demokratski predsjednici jačaju euroatlantsku suradnju, a da republikanske administracije rado puštaju Europskoj uniji da se sama muči s problemima koji nastaju na njenim rubovima. Uostalom, rat na rubu Europe, na području bivše Jugoslavije, administracija Busha starijega, koja je to mogla, nije spriječila i razriješila odnose, nego je posredništvo prepustila Europskoj uniji, a time je usporen maastriški proces, pa je zakasnilo i ono očekivano političko integriranje Europe 1992.

Hrvatska je, doduše, postigla priznanje SAD-a u vrijeme Bushove administracije, ali je stvarno uspostavljanje odnosa počelo vrlo brzo nakon uspostave Clintonove administracije, a prvi američki ambasador u Zagrebu bio je sjajni Peter Galbraith, sin velikog američkog ekonomista, ali i diplomata, ambasadora u Indiji. Mlađi Galbraith imao je otvorena vrata Bijele kuće, a ostao je u Zagrebu sve do iza Oluje i sklapanja Erdutskog sporazuma, dakle, do stvaranja pretpostavki za političku integraciju cjelokupnog državnog teritorija. Demontaža autoritarnih poredaka koji su bili uspostavljeni na prostoru bivše Jugoslavije okončana je prije kraja Clintonova mandata, pri čemu je najvažnije bilo to što je američka administracija tada pomogla srpskim demokratskim političarima „razmontirati” tvrdi režim što ga je u Srbiji uspostavio Slobodan Milošević.

Uspostavljeno je još jedno pravilo: oni koji na Balkanu žele uspostavljanje modela europskog dobrosusjedstva, stvaranje kompatibilnih političkih demokracija i kompetitivnih otvorenih ekonomskih sustava, skloni su američkim demokratskim administracijama, a oni koji zagovaraju autoritarizam, velikodržavne pretenzije za teritorijima izvan svojih granica i koji su uglavnom u Putinovoj političkoj orbiti, uvijek priželjkuju isto što i njihov „hazjajin” (gospodar) iz Kremlja – republikance u Bijeloj kući. Niti jedan republikanac, pak nije bio tako poželjan kao Trump. To ne znači da je Trump drag izbor samo Vučiću i njegovu autoritarnom režimu, koji ne skriva svoje ambicije „prekograničnog utjecaja” u okviru Srpskog sveta, nego za Trumpa skladno sa Šešeljevim i Dodikovim (i to iako ih njegova administracija nije skinula s crne liste nepoželjnih u SAD), biju i srca hrvatskih nacionalističkih radikala, koji mrze europske uređene odnose i definirana pravila i standarde, a rado se oblizuju nad teritorijem susjedne suverene države.

Kolektivna sigurnost u Evropi

Jasno je da je Trumpov prvi mandat snažno zaokrenuo američki vanjskopolitički brod, i to tako snažno da su važni članovi posade tokom tog manevra padali s palube. To, međutim, još nije tako snažan zaokret, kakav bi donio njegov drugi mandat. Europa je pogriješila što je prve Trumpove najave o demontiranju „duboke države” doživjela nedovoljno ozbiljno, pa u četiri godine njegova mandata nije započela emancipaciju od sigurnosnog utjecaja Amerike na starom kontinentu. Najveća prijetnja europskoj sigurnosti Trumpov je koncept potiskivanja euroatlantizma, do te mjere da je spreman povući SAD iz NATO saveza.

Ako bi se to dogodilo, cijeli sustav kolektivne sigurnosti u Europi bi se srušio, a na Balkanu bi dramatično ojačao utjecaj onih koji djeluju kao klijenti Kremlja, dakle, naročito Srbije. Bez sustava kolektivne sigurnosti, prije svega, Crna Gora, a vjerojatno i Makedonija i Kosovo, bili bi prepušteni na milost i nemilost Vučiću, tek bi BiH uživala nešto čvršću potporu Europe svome suverenitetu. Na Balkanu bi bila otvorena vrata trima velikodržavnim nacionalizmima, prije svega srpskom, zatim albanskom, a do neke mjere i hrvatskom, kojeg ipak ograničava činjenica da je hrvatska politika, barem ona dominantna, centristička, usvojila temeljne europske standarde, a među njima i načelo nepromjenjivosti granica. Jasno je da bi EU počela ubrzano razvijati svoje obrambene kapacitete i definirati strategiju kolektivne sigurnosti na kontinentu, ali Putinovi bi klijenti imali otvorenu nišu za ostvarivanje svojih prioriteta u vremenu dok novi sustav ne bi bio konsolidiran. To je ključna razlika za Balkan između solucije u kojoj Trump ostaje na vlasti i one u kojoj Bidenu uspijeva ne samo osvojiti većinu glasova, nego i većinu elektorskih mandata i obraniti tu pobjedu pred Trumpu naklonjenim Vrhovnim sudom. Sve drugo su nijanse. Jasno je da će, ako i pobijedi Biden, u fokusu američke vanjske politike biti Pacifik, a ne Atlantik. 

Amerika je procijenila da Rusija zapravo nije rival u pravom smislu riječi, iako Biden vrlo jasno govori o tome u kojem je smislu Vladimir Putin opasnost za demokratski svijet. Kinu Biden tretira kao konkurenta, a umjesto trgovinskih ratova kakve vodi Trump, on bi posegnuo za europskim rješenjem reguliranjem pravila igre na tržištu. To je ipak više pitanje stila nego sadržaja, ali kad je u pitanju odnos prema atlantizmu i kolektivnoj sigurnosti u Europi, razlika među ovom dvojicom kandidata je supstancijalna, a ne „stilska”.